Prvi radijski prijenos jedne predstave Radio SC je napravio u ožujku 2008. u suradnji s autorskim projektom Je n’ais plus d’idées – Die Lesedramezeit Kazališnog laboratorija Teatra &TD.
Inicijalna ideja tog prvog radio prijenosa izvedbe/predstave/happeninga je bila umnožavanje, preispitivanje i demantiranje djelovanja scenske i medijalne verzije/forme teksta. Pokušaj dodatnog kompliciranja izvedbenosti i izvedbe teksta je kao produkcijska strategija proizašla iz činjenice temeljnog istraživačkog interesa za opseg i svrhu učinka konkretnog tekstualnog djela po sebi i kao potencijalnog izvedbenog materijala. Inicijalno, simultani radio prijenos izvedbe koji se direktno prenosi u sekundarne i dislocirane prostore Teatra &TD, imao je za cilj ponuditi drugu opciju gledateljskog angažmana i naravno interesa, ali i same percepcije centralnog djela kazališne umjetnosti – predstave. Također, radio prijenos, kad je jednom bio konceptualno promišljen i produkcijski odlučen, odmah je – zapravo strukturalno logično i u sebi imanentno - počeo lobirati i pretendirati na status samostalnog izvedbenog čina. U tom smislu se prijenos veoma brzo nametnuo kao autonomni reprezentacijski sustav koji je dominantan i čak hegemonijski pozicioniran naspram reprezentacijskog sustava izvedbe, odnosno svog sadržaja.
Što točno radio u smislu radio prijenosa čini kazališnom izrazu – kako se transponira i kako se može kazališnost razložiti u mediju radija koji je nominalno nekazališni medij jer nema sliku kao predodžbu, no međutim operira s neposrednošću i živošću kazališta? Čak je u tom smislu vjerojatno i otvoreniji prema neposrednoj i konkretnoj reakciji primatelja odaslane informacije, jer nije opterećen konceptom rampe u kazališnom smislu te, iako se možda čini da je radijska rampa čvršća i artikuliranija od kazališne, ona zapravo ne posjeduje njenu kompleksnost i auratičnost, dakle, njenu izvedbenost i učinkovitost.
Zbog izostanka slike proizvođača i proizvodnje radijske predstave ili programa, predodžba slušatelja o istome je prije svega nestalna i proizvoljna – dakle, lako se može usmjeriti i kontrolirati. Upravo u tom ideološkom polju treba tražiti operabilne mogućnosti dovođenja radijskog medija u blizinu kazališnog izraza.
Radio prijenos predstave stoga treba promatrati i kao eksperiment koloniziranja / kanoniziranja recipijentove percepcije, odnosno perspektive. Riječ je dapače o par exellance primjeru diktata i usmjerenog fokusa percepcije putem (pre)raspodjele informacija, odnosno izbora posredovanih scenskih znakova; reprezentacijski sustav kazališta je ovdje kanaliziran i sveden na jednog arbitra koji odlučuje o daljnjoj distribuciji svih informacija proizašlih i vezanih uz komentiranu predstavu. On utvrđuje i definira svijest recipijenta o sadržaju – radio prijenos se tako prokazuje kao jedna hegemonijska mogućnost kazališta da određuje razinu i vrstu percepcije gledatelja (prisilno pretvorenih u slušatelje).
Naime, radijski arbitar podupire i problematizira kazališnu izvedbu ovisno o stavu koji o njoj želi iskazati i vrsti doprinosa kojom intendira participirati – on će prvo donijeti odluku o tipu svoje involviranosti, a zatim iznaći metodologije modusa prijenosa da bi na kraju isto potvrdio, demantirao ili dodatno zakomplicirao strategijama prijenosa. Radijsko praćenje tako može u odnosu na predstavu koja je ovdje njegov sadržaj biti ilustrativno, imitacijsko ili pak autonomno, odnosno proizvodno originalno i su-kreatorsko gdje se opet mogući smjerovi stvaranja radijskog materijala protežu od teme i problematike predstave do konteksta njenog nastajanja i izvedbe ili opet referencijalnih nota korištenih u izvođačkom materijalu, pak apstrahiranih iz asocijativnog toka mišljenja same proizvodnje ili moguće recepcije. Pitanja tempa, ritma i realnog vremena trajanja izvedbe su opet sama po sebi dovoljna za proizvodnju radijskog diskursa i akumulaciju komentatorskog, posredovanog ili izvođačkog radijskog materijala.
Ono što je bitno u mišljenju radija kao izvedbenog medija, a time i unatoč tomu kazališnom organu, jest da se reprezentacijski sustav prijenosa predstave nameće kao autonomni te emancipira od izvornog, kazališnog čiji sadržaj arbitrira i provodi kroz svoj reprezentacijski kanal. Kad se radio shvati na taj način, njegove ‘kazališne’ mogućnosti postaju neslućene, jer mu se sad dramaturški i režijski pristupa kao dodatnom – ravnopravnom, podređenom ili nadređenom – reprezentacijskom sustavu. Druga ključna odrednica upotrebe radija jest njegova komercijalna funkcija sredstva javnog glasila te frekvencijski domet koji stvara daleko veću audijenciju od one u prostoru gledališta, a dakako i brojem teže odredivu, odnosno proizvodi onaj tip publike čiju je uključenost i grupnu dinamiku nemoguće kontrolirati, premda se opet njena perspektiva u odnosu na primarni sadržaj predstave upravo ideološki određuje.
Nadalje, potrebno je odrediti i zadanosti te posebnosti radijskog medija zvuka, iznaći specifična i fenomenološka ograničenja u odnosu na medij slike, uspostaviti metodologije pristupa slušatelju, strategije operiranja s njegovom pažnjom… Tako se upotreba radija nadaje kao mnogo kompleksnija i pregnantnija od svoje najočitije funkcije – live podrške jednog medija drugom mediju.
Mistificira li prijenos predstave predstavu s obzirom da ju, arbitražom njenih znakova i ograničenim brojem gledatelja naspram neograničenog broja slušatelja, smješta u posvećeno, elitističko područje neposrednog svjedočenja izvedbi ili ju pak svojim komercijalnim svojstvima masovnog medija i javnog glasila – upravo demistificira? Koje znakove o predstavi proizvodi i isporučuje komentator prijenosa ilitiga arbitar kad interpretira znakovni sustav posredovane izvedbe? Može li, konačno, radio prijenos kao jedna vrsta ekstenzije znakovlja predstave, tj. njenog poimanja i doživljaja biti njen ne samo nadomjestak, već upravo evaluacijski modifikator?
Nedvojbeno je da je radio uz svoje primarno svojstvo informatora, svakako i izvedbeni medij koji može autentičnim i specifičnim doprinosom participirati u umjetničkoj proizvodnji te veoma zanimljivim metodama prelaziti iz objekta istraživanja u njegov subjekt. Upravo je pregnantnost tih metoda i njihovih realizacijskih strategija zalog i potvrda mediju radija kao prvoklasnom umjetničkom interesu.
