Klik klik na fotku za pravu veličinu!

…

9.9.2010.

Mural na stropu hrama u Shivananda Ashramu (Trivandrum, Kerala), prikazuje avatare boga Vishnu (bog zaštite) -  a to su manifestacije ili inkarnacije božanskog bića u više različitih oblika na Zemlji

…

Svi znamo da je Indija duhovna zemlja i da ljudi tamo odlaze tražeći sebe, ili je barem takvo naše uvriježeno mišljenje. Meni to nije bio glavni motiv, ja uglavnom odem da vidim što ću pronaći. A što sam pronašla? Proašla sam ljude i njihovu svjesnost. Svjesnost o tome tko su, što su i zašto su ovdje. A tu svijest o sebi izražavaju iskrenom zahvalnošću i predanošću sveprisutnom božanstvu. Da bi se božanskom još više približili, svuda su postavili hramove i oltare…u domove i na radna mjesta, na ulice, na vrh svakog brda… A te figurice, slike ili kipovi nisu samo materijali od kojih su izrađene, one su zapravo žive. Žive od svakodnevne pažnje, vjere i obožavanja koje im ljudi poklanjaju. A nije niti važno kojeg ste afiniteta i kako se vaš bog zove ili kako izgleda, važno je da ste svjesni da je božanstvo u Vama, svuda oko Vas i da se izražava kroz Vas. I da ste na tome zahvalni.

Statua Krishne (bog ljubavi)

…

Jutarnji čaj i knjiga napjeva (chant) na sanskritu koje smo svako jutro i svaku večer pjevali kao dio dnevne joga prakse

…

Jedno od prekrasnih iskustava su i jutra čekajući izlazak sunca uz chantanje

…

Priprema za Puju u ashramu (ceremonija zahvale raznim božanstvima, darivanjem ili prinošenjem žrtve u obliku hrane, cvijeća…)

…

Oltar posvećen Krishni

…

Sveta kravica lagano pase travu ispred Bhairaveshwara hrama (još jedno ime boga Shive), koji se nalazi ispred  monolita imena Yan u čijoj spilji se, kako legenda kaže, Shiva reinkanirao u obliku Mohini koja je plesom pobijedila demona Bhasmasura

…

Ulaz u hram…

…

Shri Chintamani hram (Theur/Maharashtra) posvećen Ganeshu (bog uspijeha i micanja zapreka) gdje svakodnevno ljudi dolaze odati mu štovanje, darivati ga i posvetiti hranu, cvijeće, kokosove orahe…

…

Budistički Namdroling Nyingmapa samostan u Indiji (blizu Mysora/Karnataka) u kojem živi oko 5000 redovnika

…

Unutrašnjost Namdroling samostana s tri ogromna zlatna kipa Buddhe, zbog čega se samostan još i naziva ‘zlatni hram’

…

Ganesh na vrhu planine blizu grada Pune, gdje Indijci vole pobjeći kada je u gradu prevruće

…

Jedan od hramova uz cestu između mnogih sela

…

Lokalni ribari u Mumbaiu su postavili ‘priručni’ oltar Ganeshu

…

Slike bogova, Krishne i Hanumana, na zidu lokalne mlinarske radnje

…

Mala statua Ganesha u taksiju

…

Oltar Shirdi Sai Babi

…

Ulični kiosk u Mumbaiu sa slikama Krishne i Hanumana okićenih cvijećem

…

Obožavana Shiva (bog uništenja) na kiosku s cigaretama

…

Kipovi raznih bogova na prodaju

…

Prostorija za meditaciju i molitvu na aerodromu u Mumbaiu

…

Fotografije i tekst: Martina Kenji

Klik klik na fotku za pravu veličinu!

…

3.3.2010.

…

Živjeti sa stalnim pogledom na more…zar to nije luksuz!?!?!…

Eto, ja si, recimo, ne mogu zamislit nekoga tko to ne bi želio. Jer znam da ‘ko ozebli sunce čekam ljeto da mogu odjuriti do obale i piljiti u pučinu (ili barem obližnji otok), samo da mi je more tu blizu.

Živite li u Mumbaiu, tu si privilegiju možete priuštiti svaki dan.

…

Nemate li stan s pogledom na more, jednostavno uhvatite jutarnji vlak na posao i prisustvujete magličastom izlasku sunca, jer eto možda radite kao prodavač sladoleda na Queen’s Necklace šetalištu. U tom vam je slučaju pogled na sunce i more možda već dosadio, ali i dalje vas, ponekad, ostavi bez daha…

Ili, možda, došećete sa svojom dragom ili dragim i šapućete tihe riječi uz zvuk valova…

Ili na putu iz škole mašete znatiželjnim turistima…

Ili ste i sami znatiželjni turist koji obilazi Gate of India ili odsjeda u hotelu Taj. Samo da je blizu moru. I samo da je Arapsko. I samo da je pod suncem…

…

Mogla sam se, zapravo, dotaknuti bilo čega u ovome gradu umjesto mora…jer sve, baš sve, ostavlja bez daha.

Grad je velik. Djeluje kao čudni križanac Londona, New Yorka i nekog sela u Meksiku (dakako, čisto subjektivan osjećaj).

Pun je ljudi. Apsolutno krcat. Tome najviše svjedoče vlakovi u kojima vožnju u vrijeme rush-houra ne možete niti zamisliti! Ma kakva hrvatska špica…! Definitivno bih preporučila da barem odete na neku stanicu i odgledate taj show ulaženja i izlaženja iz vlakova. To je špica!

…Ali, vratimo se moru…

…

Joj da, to moram spomenuti… Hrana! Divota!! Samo ću reći bombay sandwich kojeg dečki friško rade na svakom ćošku (slobodno zatražite mild verziju za nepotpunije iskustvo) i odmah do: svježe iscijeđeni sok od šećerne trske s malo limete i đumbira. Savršeno….

Kad ste već tamo, možete i ostati na ulici i obaviti sav potreban i nepotreban shopping, a začas se naviknete na to i da vam netko svako malo nudi chai, mandarine, guavu s malo soli i chillija, svježe zapržene kikirikije…

Ma, ima ovdje nebrojeno mnogo sitnica koje vas privuku i zauvijek zarobe, ali, more je more…

…

Uglavnom plavo, nikad ne spava, nema mu kraja, a niti početka…

Zove da uskočite…

Onako s guštom uskočite i prepustite se valovima, ma gdje vas odveli…

…

Ali, ali…to je ono što ovdje nikako ne ide.
”Zar ima morkih pasa?”, ”Ne, haha, ne bi ni oni preživjeli…”

Ah, kako tužno. Kupanje je, naime, rezervirano samo za privilegirane (čitaj: one s jakim jakim jakiiiim imunitetom…) – indijski organizam je otporan na sve, naš oslabljeni zapadnjački nije… Valjda je to zato što oni jedu toliko chillija…

…

A ništa, onda ću se ja morati zadovoljiti predivnim pogledom i ljutom hranom, dok jednog dana ne dođem do svog mora…

…

Fotografije i tekst: Martina Kenji

Klik klik na fotku za pravu veličinu!

…

3.2.2010.

Kako još nisam uspjela vidjeti puno ove prekrasne zemlje, šaljem za početak slike ljudi koje sam imala sreću sresti do sada…a ljudi čine zemlju lijepom (i hrana naravno, ali okuse vam ne mogu prenijeti…), a ova zemlja je doista šarena – bojama, okusima i mirisima.

Pa krenimo redom…

Slika #1: Shubham je krenuo iz Bangalorea u posjet baki u Mumbai. Kaže da je baka sretna svaki dan do dana kad se on vraća natrag kući. Priča četiri jezika: engleski, hindi, marathi (jezik države Maharashtra) i kannada (jezik države Karnataka). Pokušao me i naučiti ponešto. Uzalud. Kad sam sišla s vlaka (nakon 20 sati vožnje) stanicu prije Mumbaia, neka vriska iza mene. On trči za mnom, njegova mama za njim – htio je moj broj telefona…hehe.

…

Slike #2 i #3: Vasant je preslatki deda, pravi gospodin, jako drag. Obožava Boga Rama. Iako se to sad ne vidi baš na njemu, kao mladić je bio gimnastičar, a kasnije bodybuilder. Više nije tako jak…

…

Slike #4 i #5: Najbolja vožnja u rikshi do sad… Frajer ima getthoblaster u kolicima i nabija baš da se sve trese. A dok je lik manevrirao mobitel i cestu nešto je puklo i morali smo potražiti novi ride… Koja šteta. Bilo je nezamjenjivo.

…

Slika #6: Golać iz vjerskih razloga… Vjeruju da kakav si rođen, takav trebaš i hodati po svijetu. Kosu nude bogu, a čupaju je prirodnim putem – las po las…

…

Slika #7: Malac zarađuje glumeći majmuna turistima. Profesija: Hanuman.

…

Slika #8: The Golden Temple je prekrasan tibetanski manastir usred Indije, u Karnatki. A redovnike koji u njemu žive uhvatila sam u dnevnoj rekreaciji – igranju nogometa…

…

Slika #9: Ovo je Deepu – naš vozač u Shimogi – koji nas je 3 sata vozio nenormalnom brzinom, sa strganim mjenjačem, a sve kako bismo stigli na vrijeme na vjenčanje…

…

Slika #10: Suranjuni i Rahul, vjenčanje u Shimogi. Zadnja ceremonija se održava u podne (tako je to na jugu Indije) kada mole sunce (svijetlo) da im pokazuje put. Njezina obitelj je, po tradiciji juga, platila određeni iznos (dowry) njegovoj obitelji što ju je on uzeo za ženu. I iako dogovoreni brak, čini se sretno dogovoren!

…

Slika #11: Ravneet iz Rajastana, Sikh po rođenju. Oni pak ne režu nikakve lasi s tijela, jer vjeruju da kosa daje snagu (kao Samson), a odgojeni su kao zaštitnici žena i djece. Ravneet uči za pilota, igra squash u nacionalnoj ligi, radi u banci, a vikendom voli otići van s društvom ili probdjeti noć igrajući igrice i tu i tam’ si podreže vrhove, ali samo tu i tam’…

…

Slike #12 i #13: Sakshi (22). Ona voli noževe, na sebi uvijek nosi barem dva, trenirala je streljaštvo, obožava jahanje konja u obližnjem vojnom centru. Ovdje je jedna stara dobra tradicija da ti prijatelji prirede party za rođendan i onda te nakon ponoći našopaju tortom, a bio joj je rođendan…

…

Slike #14 i #15: Izgledaju kao jedan sasvim normalan indijski bračni par, jel da…? Da, dok on nije počeo dubiti na glavi i tražiti me da fotkam, a ona bježati od sramote. Pa, možda to i je ovdje normalno…hehe…

…

Slike #16 i #17: Krishna i Jenny. Dijelili smo kabinu u vlaku iz Mumbaia prema Bangaloreu. Bili su prilično zaljubljeni. Po prvi puta su se vidjeli dan prije, kad ju je on pokupio s aerodroma u Mumbaiu. Došla je iz Estonije. Upoznali su se na Facebooku prije godinu dana. Ona se mora vratiti nazad za dva tjedna. Samo toliko ima godišnjeg…

…

Slika #18: A ovu zadnju vam ostavljam bez riječi…! Mah mah…

…

Fotografije i tekst: Martina Kenji

Rečeno je već nekoliko puta, ali neka se ne zaboravi: naš je Radio živo biće. I to živo i znatiželjno biće kojemu nikada nije dosta novih, zanimljivih situacija. Pa je tako odlučio baciti oko što se događa u Indiji. Baciti oko, doslovno. Naime, Radio ide u Zemlju Začina naziv je još jedne emisije foto-radio reportaža.

U Indiji se materijalizira kao fotografkinja Martina Kenji i šalje nam okuse i mirise Indije zarobljene u fotografijama.

Kako to zvuči, slušajte u mjesečnim emisijama, a kako to izgleda pratite na našim stranicama.

Namaste!