3.5.2010.

Znate, a znate sigurno, kako postoje oni neki ultra posebni trenuci u životu, ono nešto tipa: prvi poljubac, prvi odlazak na more s ekipom, prva pizdarijica koju napraviš za koju da saznaju nadležni organi bi išao u zatvor (i ti i dvoje luđaka s kojima si to napravio)…i tako dalje i tako dalje, uglavnom, oni neki trenuci koje ćeš bez sumnje pamtiti do kraja života, a sve zato što si se baš u njima osjećao posebno živ, posebno prisutan, nerjetko obavijen dozom nečeg što se, sasvim slobodno, može nazvati čarolijom. Ma, znate Te Trenutke… I znate kako ih malo. Malo naspram svih ostalih nekih trenutaka… Ali onda opet, taman dovoljno da na njih ne zaboravite…

Vladimir Kush

E no, i onda tako, jednom, u jednu čudnu kišnu nedjelju, u danu sasvim izvađenom iz konteksta ljeta koje samo što nije zakucalo na vrata, e u jednu takvu nedjelju doživite Taj Trenutak. I on traje dva sata plus bis.

Svaka je nota, svaki djelić energije ostao upleten u moje biće i pamtit ću ga dok sam živa. Sasvim sigurno.

Svaki ludi splet ritma, svaki trzaj na basu i gitari, svaka tugaljivo eksperimentalna dionica violine, blesavi solo na činelama koje zvuče kao da su prije tri i pol minute teleportirane s neke plaže na Havajima, triangli, piana i pianina i sint i truba koje nije bilo, ali sam je čula cijelo vrijeme…i naravno, Direktor Svemira s četiri štapa u rukama u solaži zbog koje taj isti Svemir, njegovo kraljevstvo igre, u isto vrijeme stane i ponovo se pokrene, napravi mali rikverc i vrati se na početak kako bi sve ponovio još luđe, još žešće, još intenzivnije, još još i još…on sam, za efektni završetak, dok cijela publika zadržava dah kako bi čula svaki i najmanji zvuk koji proizvede…On. Direktor Svemira. U središtu zatamljene velike pozornice. Pod jednim mat slabim žutim svjetlom. On. Billy Cobham. One and only…

…

I slušajući ga, doživljavajući ga, u isto ste vrijeme tamo, prisutni i svega svjesni, i negdje ste u prošlosti, u vremenima dok su Majstori vladali svijetom (i nadsvijetom) glazbe, i negdje u vremenu koje je samo po sebi očišćeno od vremena – jer nije bitno. Uistinu, tamo i tada vrijeme nije bitno…ne postoji… Postoji jedino i samo ritam koji je apsolutno nepredvidiv, neočekivan, neuhvatljiv – a opet baš tako poznat i ispravan. Postoje jedino milijuni trnaca koji vam luduju kralježnicom i dižu vas iz tijela u groovu koji je neovozemaljski, a opet tako iskonski i poznat – kao da ga sami proizvodite svakim udisajem…

Dva sata plus bis. O, sretnog li Trenutka!

A.Š.