Klik klik na fotku za pravu veličinu!
…
3.3.2010.
…
Živjeti sa stalnim pogledom na more…zar to nije luksuz!?!?!…
Eto, ja si, recimo, ne mogu zamislit nekoga tko to ne bi želio. Jer znam da ‘ko ozebli sunce čekam ljeto da mogu odjuriti do obale i piljiti u pučinu (ili barem obližnji otok), samo da mi je more tu blizu.
Živite li u Mumbaiu, tu si privilegiju možete priuštiti svaki dan.
…
Nemate li stan s pogledom na more, jednostavno uhvatite jutarnji vlak na posao i prisustvujete magličastom izlasku sunca, jer eto možda radite kao prodavač sladoleda na Queen’s Necklace šetalištu. U tom vam je slučaju pogled na sunce i more možda već dosadio, ali i dalje vas, ponekad, ostavi bez daha…
Ili, možda, došećete sa svojom dragom ili dragim i šapućete tihe riječi uz zvuk valova…
Ili na putu iz škole mašete znatiželjnim turistima…
Ili ste i sami znatiželjni turist koji obilazi Gate of India ili odsjeda u hotelu Taj. Samo da je blizu moru. I samo da je Arapsko. I samo da je pod suncem…
…
Mogla sam se, zapravo, dotaknuti bilo čega u ovome gradu umjesto mora…jer sve, baš sve, ostavlja bez daha.
Grad je velik. Djeluje kao čudni križanac Londona, New Yorka i nekog sela u Meksiku (dakako, čisto subjektivan osjećaj).
Pun je ljudi. Apsolutno krcat. Tome najviše svjedoče vlakovi u kojima vožnju u vrijeme rush-houra ne možete niti zamisliti! Ma kakva hrvatska špica…! Definitivno bih preporučila da barem odete na neku stanicu i odgledate taj show ulaženja i izlaženja iz vlakova. To je špica!
…Ali, vratimo se moru…
…
Joj da, to moram spomenuti… Hrana! Divota!! Samo ću reći bombay sandwich kojeg dečki friško rade na svakom ćošku (slobodno zatražite mild verziju za nepotpunije iskustvo) i odmah do: svježe iscijeđeni sok od šećerne trske s malo limete i đumbira. Savršeno….
Kad ste već tamo, možete i ostati na ulici i obaviti sav potreban i nepotreban shopping, a začas se naviknete na to i da vam netko svako malo nudi chai, mandarine, guavu s malo soli i chillija, svježe zapržene kikirikije…
Ma, ima ovdje nebrojeno mnogo sitnica koje vas privuku i zauvijek zarobe, ali, more je more…
…
Uglavnom plavo, nikad ne spava, nema mu kraja, a niti početka…
Zove da uskočite…
Onako s guštom uskočite i prepustite se valovima, ma gdje vas odveli…
…
Ali, ali…to je ono što ovdje nikako ne ide.
”Zar ima morkih pasa?”, ”Ne, haha, ne bi ni oni preživjeli…”
Ah, kako tužno. Kupanje je, naime, rezervirano samo za privilegirane (čitaj: one s jakim jakim jakiiiim imunitetom…) – indijski organizam je otporan na sve, naš oslabljeni zapadnjački nije… Valjda je to zato što oni jedu toliko chillija…
…
A ništa, onda ću se ja morati zadovoljiti predivnim pogledom i ljutom hranom, dok jednog dana ne dođem do svog mora…
…
Fotografije i tekst: Martina Kenji
