Putovanje u središte svemira
Sanjala sam sinoć polje asteroida na posljednjem planetu. Asteroidi hladni, sivi, mrtvi, samo im glave vire iz zemlje; smetlište bez strvinara. Sanjala sam svemirske eksplozije i implozije, putovanja kroz vrijeme, astralne djevce, vasionske faluse, mornare i indijance, space zmajeve kako putuju na mjesto svoje smrti, dubine i plićine, svemirske orgazme, astralne staze, mirise vagina, kozmičke kurire i međudimenzijske autoceste.
Ali nije sve išlo tim redom. Kao i u svakom snu, nije bilo uvoda; turbina me usrkala u središte zbivanja, ili kako bih ja-latinofil rekla, in medias res. Sanjala sam o žestokom prodiranju u svoju nutrinu… Muškarac je bio bez lica. Skupio me na cesti. Bio je gospodin kakvog se rijetko sreće. Često sam osuđena na mangupe i bezobraznike najgore vrste. Obraćaju mi se direktno, pitaju me zašto sam se odlučila na promjenu, kako mi je pravo ime i kad ispunjavam formulare upisujem li M ili F. Ovaj nije bio takav. U njegovim sam očima bila dama. ”Gospođice, izvolite sjesti u moje krilo.” Muškarac na mjestu, gospodin koji sebe ne shvaća ozbiljno; karikirani gospodin… – toliki je gospodin da se svom gospodstvu ruga pretjerujući u njemu. Da mogu biti vlažna, bila bih. Ulazio je u mene žestoko i nemilosrdno, a ja sam nestajala…i onda je počelo. Eksplozija, supernova, big bang.
Poglavlje prvo i poglavlje drugo. Ako postoji ples i ako postoji jazz, i ako postoji odnos među njima…tada je to zasigurno to…nikad se bolje nisam osjećala u svom tijelu…pahuljica. Jurim kroz svemir, dodirujem, prozirno je……osam minuta, pa još četiri minute…pomaknuta stvarnost…tajna bradavice…Conanova tajna čelika……tvrdo je to po čemu se krećem…a mene kao da nema. Boje se mijenjaju, sve žarke, a od zagasitih samo one žive: narančasta, žuta, crvena. Kao u Kubrickovoj Odiseji. Hi-tech jazz.
Poglavlje treće. Drhtim. Smirujem se. Tijelo je već u ovoj fazi sekundarni čimbenik. Ritam usporava…nije više tako žestok moj Gospodin. Sveti se ime Tvoje. Nježan je…miluje me…ali ne posustaje. Putovanje zmajeva. Predivni su. Samo oni postoje. Sve do potresa. Potres.
Poglavlje četvrto. Okrećem se, gledam ga. Nosi mornarsku majicu i francusku kapu. I opet ubrzava, ja opet osjećam tijelo, ali ovog puta sam još laganija. Jašem na kometu. Kosa mi vijori. Krećem se u valovitim pokretima. Putujemo kroz vrijeme. Bezbrižni smo.
Poglavlje peto. Crni se nebo (jer i svemir ima svoje nebo). Bol postaje sve jača i jača. Na trenutke mi se čini da više ne mogu; tada okrenem glavu i vidim Ga kako ne posustaje i nemam Mu snage reći: ”Stani Lijepi, ne mogu više!”. Bol je sve jača…..i glava mi počinje pucati….udaljavam se od njega….sad je samo siledžija. Astralni Apači napadaju.
Poglavlje šesto. Usred te boli, bol nestaje. Tijela nema. Samo dubina. Duboki svemir. Sjedam na gigantski vasionski falus i kroz otvor na glaviću ulazim u njega. Idemo duboko, duboko. Ima li on dno?
Poglavlje sedmo. Ima li on dno? Ima li on kraj? Posustaje li on? Miriše na vaginu. Kako pobogu? Zašto miriše na vaginu? Pa tu su samo penis i čmar. Čmar. Čmmmaaaar. Zvuči islamski. Kao neka tajnovita spilja iz Tisuću i jedne noći. U mom čmaru nema ničeg tajnovitog. Tko ga plati, ima ga. Ali on ne staje. Jurim tom autocestom, tim mokraćno-sjemenim odvodima…..samo da me neki mlaz ne potjera nazad na površinu. Born to be wild. Ritam zločina.
Poglavlje osmo. Metamorfoza. Ne postoji kraj ovog falusa. Autocestom jurim sve brže. Horizont je isti. Izobličava se sve. U brzini lica nestaju. Postaju Munchova, pa sasvim nestaju. Postala sam emocija…a Gospoda više nema. Svoj sam Gospod i svoj moral. Više no ikada.
Ujutro sam na noćnom ormariću pronašla posjetnicu koju mi je ostavio.
Pisalo je: Mad Mike Banks, Underground Resistance d.o.o.
Hvala Ti!
Piše: Igor Jelinović
Zakon, legendarni klasik, dobar rivju, hoćemo još : )