N.O. JAZZ
Noć peta: The Pyramid Trio, Kazutoki Umezu ”KIKI” Band, ISO68 – 14.11.2009.
Piše: Igor Jelinović
Peta večer N.O. JAZZ-a uvela nas je u drugu polovinu ovogodišnjeg festivala spojivši pri tom tri glazbena izričaja od kojih je svaki predstavnik jedne druge jazz škole. Tako su se večeras u Teatru &TD sastala tri kontinenta, Amerika, Azija i Europa, prezentiravši nam dio svog glazbenog svjetonazora, ali i bez problema zadirući u tuđe tkivo iz kojeg uspješno crpe energiju.
Otvaranje pete večeri na Velikoj sceni upriličio je američki free jazz tercet Pyramid Trio, čiju postavu čine slavni trubač Roy Campbell, kontrabasist William Parker, te perkusionist Michael Wimberly. Već u samom imenu glazbenog sastava, čijim smo tonovima imali sreću biti izloženi, krije se arterija iz koje trio čarobnim pijukom odvaja prašinu od zlata. Nije to prvi put da Egipat služi kao idejna baza nekom od američkih jazz velikana (dovoljno je sjetiti se jednog od najvećih, Milesa Davisa i njegove hipnotičke Pharao’s dance ili veličanstvenog eksperimentatora pod imenom Sun Ra), no nije samo zemlja Sunca ono što konstruira kompozicije ovog svjetski priznatog trojca.
Izrazito rastrzan i ritmički neodoljiv groove protkan je mezopotamskim, afričkim i azijskim melosom, nerijetko ulazeći u potpunu psihodeliju kroz koju trio lakoćom oblikuje samostalne improvizacijske dionice držeći nas u zanosu i prebacujući koncentraciju s jedne melodije na drugu. Izvrsne solo dionice imala su sva trojica glazbenika, a sam Campbell izmjenio je cijeli asortiman truba, trubica i trumpeta kojima je stvarao onaj klasični trubački zvuk zbog kojeg kao da se lagano bude sve dlačice na tijelu, a potkožnim kanalima struje srsi ugode. Unatoč velikoj zastupljenosti riječima neuhvatljivih glazbenih dionica, tokom cijelog nastupa zastupljen je bio jedan konstantni i gotovo prstima uhvatljivi element coola, tipičnog za nešto stariji ghettoidni jazz izričaj. William Parker, već toliko opjevani čovjek renesansnog duha, zaraznim je zvukovima udarao kontru melodiji Campbellove trube, a snažni bubnjar je sve to podizao u eksploziju savršenog transkontinentalnog crossovera. Campbell je bio izrazito pričljiv i raspoložen, no više od sadržaja njegovih monologa publiku je zabavljao stil kojim su te riječi bile izgovorene, kao i teturajući imidž kojim se klatio pozornicom. Pyramid Trio su nas nakon sat vremena, otjerali na pauzu iako za to nismo imali ni najmanju želju.
Zemlju Podnevnog Sunca zamijenila je Zemlja Izlazećeg Sunca, a Velika dvorana je iz New Yorka preseljena u Tokyo; nek’ vas to ne čudi jer u kazalištu je sve moguće. Kazutoki Umezu ”KIKI” Band žestoki je progressive jazz projekt, tipičan proizvod japanske jazz avangarde.
Snažno električno divljanje na gitari, heavy metal bubanj i bijesni promukli saksofon poput onog kojeg Bill Pullman svira u Izgubljenoj cesti velikog filmskog redatelja Davida Lyncha, potresni je spoj ovog azijskog putujećeg cirkusa. Crpeći inspiraciju iz japanske pop kulture, Kiki Band često zvuči kao zvučna kulisa jedne od onih ludih japanskih video igrica, a onda se naglo razuzda u zakrabuljeni heavy metal bal iz kojeg dominacijom Kazutokijevog saksofona upliva u eksperimentalne jazz dubine. Klasična A-B-A forma gotovo svih kompozicija, izderivirana je nepredvidljivim solo virtuoznostima, koje se zatim uspješno i homogeno podrede zadanoj strukturi. Općenito gledajući, ima nešto magnetski privlačno u svoj glazbi koja dolazi s japanskog otočja; valjda je to ono nerečeno, podtekstno za što naša kultura rijetko ostavlja prostor, utapajući se u plićaku doslovnosti i titularnosti.
Za kraj pete večeri ovogodišnjeg N.O. JAZZ festivala dočekali su nas ISO68 smjestivši se u mraku Polukružne dvorane Teatra &TD. Berlinsko-hamburški dvojac, za večerašnji nastup pojačan bubnjarom, klasični su sljedbenici njemačke downtempo ideologije s elementima jazza koje njeguju mnoge izdavačke kuće među kojima je možda najpoznatija etiketa berlinski Compost.
Već tradicionalnom kombinacijom trip-hopa, downtempa i elektronskog jazza, ISO68 stvara psihodeličnu ambient glazbu idealnu za mračne prostore, ali i izlete u prirodu. Predivno orkestrirani izotonični napitak, vraća nas u dvadesete, ali i pedesete godine prošlog stoljeća, istovremeno održavajući na životu suvremenu digitaliziranu priču koja siše inspiraciju iz glazbe primitivnih afričkih, južnoameričkih i oceanijskih kultura. Računalo i klavijature kojima ISO68 piše svoj putopis, u kombinaciji s bubnjem, pripremili su idealan outro još jedne kompilacije ovogodišnjeg festivala.
Međukontinentalno druženje pod izlikom jazza, obilježilo je još jedan dan, na žalost prolaznog desetog N.O. JAZZ festivala.
