N.O. JAZZ
Noć sedma: Transitional, Dalek, ISIS – 16.11.2009.
Piše: Igor Jelinović
Kao i na samom otvaranju, u zaključnoj večeri desetog N.O. JAZZ festivala ponuđen je radikalni odmak od klasičnog jazz izričaja kojeg smo imali priliku slušati od drugog do šestog dana ovogodišnjeg programa, pruživši tako priliku obožavateljima jednog drugog zvuka da svoje bujne kose tresu uz snažne gitarske riffove, odnosno klimaju glavama na ritmičan nabrajajući vokal. Sva tri benda koja smo imali priliku čuti u dupkom ispunjenoj Velikoj dvorani Teatra &td, njeguju snažan, glasan, nabrijani zvuk, za koji je, iako nisu svi strogo sljedbenici iste glazbene ideologije, karakteristična jedna doza eksperimenta na kojoj je zasnovan i sam jazz.
Večer je otvorio gitarski duo Transitional, industrijski post metal bend koji proizvodi neopisivu količinu distorzičnog treštanja, predstavljajući pritom svoju glazbu isključivo na instrumentalnoj razini. Moram biti iskren i priznati da ako postoji glazba za koju nemam sluha i koja jednostavno ne dopire do mene to je definitivno metal. Preteatralan, preepski, kao neka mitska bitka, stoljetni rat, jednostavno ta glazba nikada nije našla put do mog srca; činilo mi se kao da je to sve skupa mnogo buke ni za što. Kako se moja frizura, duga kosa vezana u repić, iz nekog razloga veže uz metal kulturu, redovito mi prilaze obožavatelji metal glazbe i raspravljaju sa mnom o divljim solažama i fantasy baladama, a ja se samo kiselo smješkam i na kraju im priznam svoju rezignaciju, pa razočarani odu. Transitional, iako ne njeguje taj pretjerano dramatičan izričaj ove glazbe (ipak ga karakterizira prefiks post), svejedno na trenutke poprima epske razmjere koji jedne magnetski privlače, a druge odbijaju i dosađuju im. Izrazito energičan i živ nastup ovog mračnog dvojca, oduševio je prenatrpanu dvoranu (ova zadnja noć je bila uvjerljivo najnapučenija) svojim instrumentalnim dionicama i snažnom, usredotočenom energijom koja je iz njih zračila i punila prostoriju. Osobno su mi se najviše sviđali kada bi se približili punku (naravno nikad potpuno), ili prvom albumu Joy Divisiona, ali takvi trenuci su bili kratkotrajni. Zapravo, cijeli nastup benda Transitional obilježen je jednom čvrstom i konstantnom energijom, ali istovremeno poprilično ravnom i anti-dinamičnom; pa ako je ovaj jedinstveni zvuk blizak nečijem srcu, ovo iskustvo je neprocjenjivo, no ako baš i nije na listi prioriteta, već nakon dvije ili tri kompozicije stane umarati i glava se napuše. Nakon nepunih sat vremena, došlo je do prve pauze, te je uslijedilo iščekivanje nečeg malo drugačijeg.
Na scenu su zatim stupili udomaćeni zagrebački gosti, industrial hip-hop duo Dalek. Masivna noise eksperimentala čovjeka iza zavjese pod imenom Oktopus i brzi jezik prvofrontnog liričara MC Daleka, još je više napunio dvoranu ako je to uopće bilo moguće.
Nastavljajući se na tradiciju njemačkog dark obscure electro zvuka kojeg dodatno trese industrijski sirov i nečist vibe, Dalek su kroz oblak disco dima koji je lebdio dvoranom prenijeli dovoljnu količinu emocija koje su obožavatelji od njih i očekivali. Ako je metal prva muzika na koju ne reagiram, hip-hop je na toj neslavnoj ljestvici slijedeći (uz izuzetak old-school zvuka osamdesetih). Srećom Dalek nisu tipičan hip-hop band, posjeduju tu masivnu electro noise atmosferu i jedino što ih zapravo i povezuje s hip-hopom je MC, ali svejedno to nabrajanje, koje nije freaky kao kod recimo Kool Keitha, nego onako muško, macho nabrajanje, me zaista uspavljuje i postaje naporno do zla Boga. Naravno sve je to subjektivni kadar ove priče, ljudi su stvarno bili u deliriju, sretni, puni impresija i, ne znam, možda su stihovi tih pjesama uistinu dobri, ja ne znam, ali na mene to jednostavno ne djeluje dobro, nije blisko mom senzibilitetu, počinje mi se spavat; k’o kad ti neko priča i priča nešto što tebe apsolutno ne zanima i na kraju zaspiš ili te boli glava.
Nakon Daleka, uslijedio je Isis, opet metal. Već nakon petnaestak minuta, shvatio sam da ne mogu više. Ako je na Daleku bilo krcato, ovdje sam se po prvi put uvjerio doslovnom značenju fraze čovjek na čovjeku.
Dramatične solaže, epski spjevovi, wannabe zastrašujuća orkestracija (strašnija su mi tri Komedina ili Morriconeova tona od svega toga), siguran sam da je sve to iz glazbene perspektive stvarno dobro i vanserijski, ali zaludu sve to kada su moj mozak i moje srce očito limitirani i jednostavno ne prepoznaju emociju ovog tipa. To je sigurno jedna vrsta zadrtosti i zatucanosti; uistinu se trudim biti što otvoreniji prema svemu oko sebe, ali neke stvari jednostavno ne dopiru do mene. Možda da redovitije pohađam ovakve eventove, možda bih uistinu lakše sve to upijao, možda bi mi nakon nekog vremena postalo smisleno, ali ovako je to samo jedan veliki veliki smor i stanje zatupljenosti. Bitno je ovdje, dakle, napomenuti da ne mislim da je glazba koju ova trojka izvođača sklada nekvalitetna, loša, niti manje vrijedna, vjerojatno su najbolji u svojoj branši, ali meni je to jednostavno sve strano i Daleko.
Cijela ova večer me zapravo podsjetila na anegdotu kada smo prijatelj i ja pozvani da puštamo glazbu na jednoj plesnoj večeri u sklopu filmskog festivala, ali smo dobili direktivu da zvuk koji prevladava mora biti čvrst, muški. Prije odlaska na zabavu napravili smo selekciju glazbe koja bi mogla ući u taj opis i dobro se namučili. Prvih pola sata, možda čak sat vremena smo se slijepo držali dogovora i reakcija ljudi je bila mlaka, ali nakon toga jednostavno je nekom podsvjesnom sugestijom počela prevladavati mekša, mlohavija, gay muzika i tek tada smo sasvim rasplesali ljude. Dok smo tukli muški nitko nije pretjerano trzao. Poanta je valjda da moraš stajat iza onoga što puštaš ili sviraš i sve će doći na svoje mjesto. Tako je zaključna večer desetog N.O. JAZZ festivala bila uspješna iz financijskih ali i glazbenih razloga, jer sva su tri benda stajala iza onoga šta sviraju i to su ljudi koji su trebali i prepoznali. Tako smo u muškom ritmu dočekali kraj ovogodišnjeg festivala koji je ponudio pregršt zanimljive glazbe i lijepih uspomena. Nadam se, vidimo se dogodine.
