N.O. JAZZ

Noć prva: Lydia Lunch’s Big Sexy Noise, Heroina, Fall Out Trio – 10.11.2009.

Piše: Igor Jelinović

U već ustaljenoj maniri N.O. JAZZ festivala, prva noć bila je dobra uvertira za radosti koje slijede. Iako više orijentirana na dio Not Only u nazivu festivala, za sva tri benda karakteristična je doza sinkopiranog ludila ili nečeg drugog što neodoljivo podsjeća na jazz. Unatoč činjenici da su čak dva od tri izvođača, odnosno sedam od jedanaest protagonista, u vlasništvu hrvatske putovnice, ova uvertira slobodno se može nazvati newyorškom, ili američkom noći (naravno nikakve poveznice s filmskim jezikom nema : )…), i to je nešto što me iskreno veselilo.

          Prvi na scenu Velike dvorane Teatra &TD stupio je mladi zagrebački band Heroina, koji je u nešto više od pola sata dokazao da se radi o bandu na kojeg itekako treba obratiti pažnju.

          Sirova, ali fluentna energija pjevača Hrvoja Malića, uz sjajne gitarske riffove i izrazito energičnog bubnjara Toma Palinića, podsjetili su na New York i tamošnju tzv. garage rock revival scenu iz koje Heroina očigledno crpi većinu svojih utjecaja. Već spomenuti frontmen posjeduje urođen scenski dar kojeg ispoljava kroz nevjerojatnu količinu energije i suverenu dominaciju scenom. Snažni izričaj potpomognut je iskrenom mladenačkom emocijom na koju je teško bilo ostati imun. U stilu svojih punkerskih uzora, Heroina je dobro uzdrmala naše ekstremitete i ispremiješala želudac, na trenutke u mraku velike dvorane izgledajući čak okultno (možda je to tek pitanje rasvjete i frizure), i zagrijala nas za ono što slijedi.

          A ono što je uslijedilo, u polusjedećoj atmosferi Polukružne dvorane Teatra &TD je čakovečki Fall Out Trio, trojac vrsnih glazbenika, nevjerojatno dobro usviranih i homogenih, koji su nas svojim instrumentalnim rock jazzom ubacili u potpuno drugačiji mood od svojih prethodnika.

          Naslanjajući se na tradiciju velikih američkih glazbenika poput Franka Zappe ili Pat Metheny Groupa, koristeći gitaru, bass i bubanj, stvorili su psihodeličnu, ali i melodičnu kulisu s elementima humora. Progresivan i kompleksan zvuk istovremeno potiče sreću i tjeskobu. U nekim skladbama osjeća se lokalni etno melos, a vrhunac te poetike bila je nezaboravna kompozicija čija melodija neodoljivo podsjeća na Lepu Brenu i Čik pogodi, ali u suludoj instrumentalnoj, te majstorski odsviranoj interpretaciji u trajanju od gotovo deset minuta. Na trenutke su Fall Out Trio zvučali čak poput organskog Klausa Schulzea i njegovih samostalnih eskapada u svijet filmske glazbe poput onog za švedski film Body Love iz 1977., kao i na njegov matični band Tangerine Dream.

          Nakon četrdesetak minuta Fall Out terceta, radnja se opet seli u Veliku dvoranu, gdje sa svojim nastupom započinje i glavna atrakcija večeri, Lydia Lunch’s Big Sexy Noise.

          Američka pjevačica, glumica, spisateljica i pjesnikinja, udružena s tri vrsna glazbenika, članovima britanskog Gallon Drunk banda, pokazala je u četrdeset pet minuta nastupa samo dio svog osebujnog repertoara, ali i to je bilo više nego dovoljno da ispunjeni dočekamo kraj večeri. Virtuozna noise šizofrenija u režiji gitare, klavijatura i saksofona parala je organe napola, brzi energični bubanj davao je ritam tijelu, a klasična no wave/new wave izvedba heroine newyorškog podzemlja kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina držala nas je usredotočenima da potpuno ne poludimo. Lydia Lunch’s Big Sexy Noise prvoklasna je koncertna atrakcija, s britkim i socijalno osviještenim tekstovim, te ogromnom količinom energije proizašle iz američke funk i jazz tradicije, pomiješane s britanskim i američkim punkom, sjedinjenima u noise, psychedalic, no wave, hip hop koncept. Četrdeset pet minuta velikog bučnog seksualnog užitka. Na trenutke je Lydia Lunch’s Big Sexy Noise zvučala poput nekih od najboljih kompozicija Soft Cella (u trenucima kad se klavijaturist prihvaćao saksofona) poput Frustration ili Seedy films, na trenutke poput Adama Anta, da bi se onda opet vratila klasičnom šizoidnom vokalu u maniri Siouxie Sioux ili otišla u domene Sonic Youtha. Posebna pohvala ide klavijaturistu i saksofonistu, te gitaristu koji su zaslužni za zvučni identitet i prepoznatljivost benda možda čak i više od same pjevačice.

          Nevjerojatno je koliko scenski nastup gotovo svih velikih američkih pjevačica, a posebno iz domene no wavea i novog punka, podsjeća na izvedbe junakinja country glazbe, poput Dolly Parton ili Lyn Anderson. Vrlo je izgledno da je ta koincidencija vezana uz iskrenost i emociju na kojima se baziraju i jedan i drugi glazbeni pravac, ali ima tu i nešto više, neka nevidljiva sila kojom zrači cijeli američki kontinent i njegova kultura. Iako su Dolly i Lyn dijametralno suprotne svemu što Siouxie, Lydia ili Karen O žele predstavljati, stil i energija tokom scenskog nastupa zastrašujuće su slični. U nekim trenucima sinoć činilo mi se da je pitanje trenutka kada će Lydia zapjevati I beg your pardon, I never promised you a rose garden. Nažalost to se nije desilo, ali dojam je ostao isti. Ako su Dolly i Lyn plave američke princeze, šta su drugo Siouxie, Lydia i Karen nego crnokose vještice jedne te iste bajke. Neke stvari su jednostavno veće od ideologije.

          Što se tiče ostalih stvari vezanih uz sam koncert, zagrebačka publika, sterilna kao i uvijek, pozerska ili antipozerska, ali nikako živa (iz tog opisa ne bih izdvojio ni sebe); nikako da vidim da se netko iskreno veseli, da ga to nosi, da nije bitno kako je odjeven. Al to je tako i tako će valjda bit i dalje.

Toliko za prvi dan; sad slijedi jazz…

Objavljeno: Thursday, 12.11.2009
RSS za komentare: RSS 2.0.