N.O. JAZZ
Noć treća: Elliot Sharp’s Terraplane, Jamaaladeen Tacuma’s Coltrane Configurations – 12.11.2009.
Piše: Igor Jelinović
Treću večer desetog izdanja N.O. JAZZ festivala, obilježila su dva velika jazz imena kao i cijela niska vrhunskih glazbenika okupljenih oko projekata koje smo imali priliku čuti u Velikoj dvorani našeg malog kazališta. Iako su sinoć, za razliku od prijašnjih večeri, na pozornicu Teatra &TD stupila samo dva vokalno-instrumentalna sastava, ni u kojem slučaju se nismo osjećali uskraćenima; naprotiv. Sinoćnja predstava bila je prava delicija za sve koji vole izvorni jazz sound redimenzioniran novijom formom. Čini mi se da bismo, večerašnjom niti vodiljom, ili dobrim duhom večeri, mogli imenovati već pomalo isfurani slogan back to the roots, ali upravo su korijeni američke blues, jazz i duhovne glazbe s jedne strane, te jedno od najvećih imena jazz kulture uopće s druge, ono što je inspiriralo spomenute glazbenike na večerašnji performance.
Elliot Sharp’s Terraplane naziv je prve atrakcije treće večeri festivala. Vokalno-instrumentalni ansambl koji broji šest članova, sjajnim je scenskim nastupom podigao atmosferu u Velikoj dvorani, te obojio prostor plavom bojom i toplim tonovima američkog juga. Glazba koju stvaraju Elliot Sharp’s Terraplane oslanja se na glazbenu tradiciju religioznih zajednica američke vjetrometine, kao i na bluesersko-jazzerske sessione prvog dijela XX. stoljeća, istovremeno razvijajući samostalnu, mnogo suvremeniju priču bogatu stilskim minijaturama, te precizno orkestriranu i uigranu.
Elliot Sharp na gitari maestralno je nosio svaku kompoziciju u nekom novom pravcu, raspršujući je dvoranom i podarivši joj dimenziju više, dok je sjajni bubnjar pogađao u pravo vrijeme na pravo mjesto održavajući vibraciju konstantnom.Vizualni identitet cijelog banda uistinu i podsjeća na jedan od tih malih crkvenih sastava, a sam frontmen Eric Mingus (inače sin Charlesa Mingusa) karizmatični je div brzog i razigranog jezika, te finog blues baritona, koji je svojom facijalnom mimikom neprestano uveseljavao do kraja ispunjenu halu. Na trenutke, kada bi ga ponijelo, Eric je čak znao i zaplesati neki čudan spoj boogiea i twista, što je dodatno podizalo atmosferu, nešto slično poput partijanerskog plesa Damira Bartola Indoša u predstavi Antiedip koja je i otvorila ovogodišnji N.O. JAZZ. U jako dugoj i zaraznoj izvedbi pjesme Low Soul frontmen je, onako stasit i korpulentan, izgledao poput pravog vjerskog proroka, izravno upozoravajući na prizemne ljudske strasti i materijalne grijehe, dok ga je u stopu pratio kor publike i ostalih glazbenika. Možda je sve to skupa na trenutke i zvučalo pomalo neravnopravno, jer ruku na srce nisu svi glazbenici u Terraplaneovoj postavi na istoj razini, ali meni se upravo to svidjelo, jer je još više doprinijelo autentičnosti imidža malog crkvenog banda kojeg Terraplane njeguje. Blues glazba, iako po svojoj vokaciji sjetna, itekako može podignuti na noge i natjerati nadbubrežnu žlijezdu na adrenalinsku erupciju, tim više ako u izvedbi sudjeluje veći broj instrumenata, te ako je karakterizira doza spiritualne trans energije, kao što je to slučaj kod Terraplanea. Gotovo sat i pol su američki glazbenici davali ritam našim tijelima i grijali srca catchy melodijama, da bi, ispraćeni zasluženim pljeskom, napustili pozornicu i označili kraj prvog dijela treće večeri ovogodišnjeg N.O. JAZZ-a.
Oko 22.20, uslijedila je nova instrumentalna kura, ovaj put u režiji Jamaaladeena Tacume koji je okupio trio glazbenika s raznih strana svijeta kako bi odao počast svom filadelfijskom uzoru i jednom od najvećih uopće, Johnu Coltraneu. Jamalaadeen Tacuma’s Coltrane Configurations upriličili su toplu i šizoidnu interpretaciju nekolicine skladbi velikog saksofonista, kako je rekao i sam Jamaaaladeen Tacuma, ne držeći se slijepo zadanih kompozicija tone after tone, već oplemenjujući skladbe električnijim i rastrzanijim nabojem.
Virtuoznim duelom Kofijevog saksofona i Tacumine bas gitare započeo je ovaj dirljivi nastup u čiju je izvedbu uloženo mnogo emocija, da bi se zatim priključili i jednako dobri bubnjar, te japanski pijanist Yoichi Uzeki koji je unio japanese touch u i ovako ludu izvedbu. Tacuma, osim što je vanserijski glazbenik, i vrsni je zabavljač urnebesno smiješnih pokreta. U free jazz maniri, Tacumin je band često mijenjao ritam, usporavajući pa zatim nekim riffom ili udarcem o bubanj ponovno podižući atmosferu koja bi eskalirala u potpuni zvučni kaos; i taman kada bismo pomislili da je količina noisea u prostoriji neizdrživa, sve bi ponovno opustio harmoničnom toplinom Tony Kofi na svom lirskom saksofonu. Moram priznati da sam oko sredine koncerta prestao pratiti što se događa na sceni i potpuno se prepustio samoj glazbi koja mi je oživjela uspomene kada sam kao devetnaestogodišnjak za svog života u Milanu intenzivno počeo slušati Coltranea. Stan mi se nalazio u centru poviše bare na kojoj se spajaju dva velika kanala, a sama bara je u Srednjem vijeku služila kao luka u koju su pristajali brodovi što su vršili transport materijala za izgradnju najveće gotičke katedrale na svijetu. Gledao bih kroz prozor sa sedmog kata, posebno za vrijeme kišnih dana promatrajući promet po drndavim i popločanim milanskim cestama, a zvučnu kulisu redovito je činio cijeli niz albuma Johna Coltranea pomiješan ponekom vokalnom pjesmicom Pina Danielea ili Billie Holliday. Kroz prozor je dopirao kužni smrad bare, automobili su se tiskali i ulazili jedan drugom u putanju kako se to već u Italiji radi, a Coltrane je ispuštao tužne melodije istovremeno mi dajući osjećaj kako sam potpuno sam, ali ipak nisam. Jednom se desilo da je break u Coltraneovoj skladbi bio popraćen padom neke djevojke na biciklu koja je gajila duga žuta haljina i veliki Annie Hall šešir na glavi outfit u stilu francuskih filmova iz šezdesetih (koji itekako imaju veze s Coltraneom i Davisom), pa sam se nekako i sam osjećao krivim, iako je srećom djevojci odmah priskočio u pomoć neki talijanski šarmer koji mi je, ni ne znajući, vjerojatno kasnije bio zahvalan. Jazz stvarno unosi toplinu u ljudska srca, i koliko god da težak i ozbiljan ponekad može biti, nekako je lakše u životu slušajući ga, neki osjećaj kao kad hodaš kroz maglu ili gledaš promet u velikom gradu kroz kišom išarani prozor.
Primjetio sam čitajući danas prethodne dvije recenzije kao i ovu današnju, da se nimalo kritički ne izražavam u vezi glazbe, odnosno da sam pozitivan u pogledu svega što se događa. Možda to izgleda neprimjereno, ali stvarno mi ne pada na pamet kritizirati nekog tko stvara nešto za šta ja ni u ludilu nisam sposoban, jer niti sam ja školovani muzikolog koji može raščlanjivati harmonije i akorde, niti sam glazbenik koji iza sebe ima pozadinu da bi se postavljao na neki pijedestal s kojeg bih eventualno nekome nešto zamjerao kao kolega kolegi.
No da ne dužim s ovom ego digresijom koju sam morao istresti iz sebe, treća večer N.O. JAZZ-a donijela je posvetu jednom cijelom svijetonazoru, ideologiji i stilu životu koja je utjecala na mnoge diljem svijeta i još jednom pokazala ako ne njegujemo bliskost i ne uđemo duboko u korijene kulture koja nas određuje ali i naše osobne, individualne korijene, teško da možemo očekivati nekakvu eksploziju kreativnosti. Da bi nešto i pljuvao moraš o tome nešto znati. Ima jedna izreka prigodna za ovaj epilog: Čovjek bez korijena je čovjek bez lica. : )
