N.O. JAZZ
Noć četvrta: Matthew Shipp, Alien Ensemble, Brio – 13.11.2009.
Piše: Igor Jelinović
U četvrtu večer N.O. JAZZ-a, ušlo se s velikim očekivanjima, s obzirom da je riječ o prvoj pravoj free jazz večeri ovogodišnjeg festivala, iako je naravno i u prethodnima taj jedinstveni glazbeni izričaj bio itekako prisutan. Deep space, sintagma specifična za američku scenu elektronske glazbe iz Detroita, mogla bi se posuditi u svrhu pronalaženja parole koja najbolje opisuje spiritus movens četvrte večeri. Spoj jedne istinske jazz legende s mladim nadolazećim snagama europskog slobodnog izričaja, obećavao je mnogo, a želite li saznati jesu li ta očekivanja bila iznevjerena, ne preostaje vam ništa drugo nego pročitati do kraja ovaj osvrt. : )
Kako legende imaju prednost, tako je prvi na pozornicu Velike dvorane Teatra &td stupio Matthew Shipp, inače voditelj ovogodišnje dvodnevne radionice u sklopu N.O. JAZZ festivala. Večerašnji Shippov nastup bio je individualne prirode, no to ga nije nimalo omelo da nas ne ostavi ravnodušnima. Avangardna improvizacija post bopnog američkog virtuoza na glasoviru izrazito je teška za slušanje kada se prvi put suočite s njome, pa se tako određen broj posjetitelja kriomice izvlačio iz koncertne hale s patničkim izrazom lica, no možda bi bilo bolje da su izdržali još samo malo, jer nakon nekog vremena šizofona polifonija počinje dobivati svoju konturu i uho se navikne na nju pa se tek tada ukaže strpljivom i vjernom slušatelju u punoj svojoj ljepoti.
Veliki broj harmonijskih tekstura isprepletao se u jedno golemo klupko zvukova, nerijetko bježeći iz same jazz forme u onu impresionističku, atonalitetnu i eksperimentalnu, na trenutke nas tjerajući da si postavimo pitanje: Je li moguće da ove zvukove proizvodi samo glasovir?. Shipp je zaista pravi underground umjetnik, veliki eksperimentator čija glazba, kao i većina pravih stvari u životu, svakom novom konzumacijom postaje sve bolja i sve slojevitija, i oko koje se treba dobro potruditi. Dosta isprekidanih zvukova i atmosferne melodije na trenutke su zvučali kao soundtrack za kakav stari psihodelični SF film, dajući svemu željenu dozu dramatike i bluesa. Mathhew Shippov odnos s publikom sveo se na pulsiranje njegove vratne žile kucavice dok je dugačkim prstima klizio po površini crno-bijelih tipki, a kada bi napravio snažan i nagli trzaj rukom, osim njegove žile kucavice podivljala bi i naša prestrašena srca. S dvojakim iskustvima publika je otišla na pauzu, neki vidno izmučeni, drugi ganuti i sretni…al’ jedno je sigurno: nitko nije ostao ravnodušan.
Nakon dvadesetominutne pauze glavni akteri na sceni Velike dvorane postaju Alien Ensemble, njemački sekstet vođen braćom Acher poznatima i po glazbenom djelovanju i u nekim drugim glazbenim pravcima. Tri sjajna puhača, kontrabasist, bubnjar i mandolinist autori su jedinstvenog i meni dosad neviđenog spoja komorne puhačke glazbe, psihodeličnog rocka i rastrzanog eksperimentalnog jazza. Pogrebni orkestar koji svira na grobu Kraljice Srca u Zemlji čudesa, pa zatim svi skupa svrate kod Šašavog klobučara na nevidljivi čaj da bi okrijepili glasnice za svoj večernji nastup u Teatru &td. Sjetna melodija trube, saksofona i trombona u nekim me trenucima znala potpuno unijeti u svoju tugaljivu poetiku, da bi najednom sjajni bubnjar minimalnim pokretima dao toliko funk ritma tom komornom čemeru, da je ona tugaljivost postajala i više nego plesna. Cijeli niz šuškalica, lupalica, klapalica izmijenjivao se u ovim nezaboravnim instrumentalnim devijacijama koje vuku izvor i u romskoj te glazbi južne Italije, dodatno implementirajući ionako pomaknutu atmosferu. Mladi Nijemci uspješno koketiraju sa svime čega se dotaknu i prava je šteta što nisu svirali još barem malo duže. Publika ih je prigrlila kao svoje nakon samo nekoliko riječi koje su joj upućene, očigledno željna pažnje nakon Shippove isključive predanosti glazbi. Sretni što smo ih imali priliku čuti, a tužni što su završili, otišli smo u Polukružnu dvoranu gdje se spremalo nešto sasvim novo.
Ono što nas je dočekalo u Polukružnoj dvorani snažan je noise jazz zagrebačke braće Krajačić, koji su distorzičnom energijom dobro uzdrmali naše nepripremljene uši. Brio, ime pod kojim ova energična braća nastupaju, improvizacijski je spoj bubnja i gitare koji jednostavno krši sve pred sobom poput pomahnitale kiše asteroida, ne ostavljajući ni sekunde vremena za predah. Braća imaju jako dobar scenski nastup, idealan za malu pozornicu poput one u Polukružnoj dvorani, a fizički podražaj prilikom slušanja njihove glazbe sličan je onome kad te neki elektronički masažni stroj na više mjesta istovremeno, po cijelome tijelu gnječi i steže. Nakon nekih pola sata koncerta osjetio sam se spremnim i dovoljno izmasiranim za hvatanje noćnog tramvaja i odlazak kući.
Sve u svemu, središnja večer desetog N.O. JAZZ-a zadržala je visoki prosjek postavljen u dosadašnjem tijeku festivala, ovog puta u svom ekstraterestrijalnom izdanju. Duboki svemir utopio nas je u svoje jazz plavetnilo.
